Živimo u vremenu u kojem se empatija mjeri brzinom reakcije, a ne dubinom odnosa. Kliknuli smo brigu, obavili dužnost, nastavili dalje s popisom zadataka koji nikad ne završava. Djeca čekaju večeru, mailovi zvone, projekti kasne, život ne staje. I tko nam može zamjeriti? Svi smo umorni. Svi balansiramo previše uloga odjednom. 

Ali negdje na tom putu, između notifikacija i odgovornosti, dogodila se tiha zamjena: razgovor je postao reakcija, prisutnost signal, a empatija društveno prihvatljiv minimum.

Problem je što taj minimum ne hrani, ne grije dušu i nikoga ne spašava.

Prava empatija nikad nije bila ugodna. Ona traži vrijeme koje nemamo, pažnju koju dijelimo na pet strana i spremnost da čujemo nešto što će nas uzdrmati. Ona ne stane u emoji i ne može se odraditi usput. I zato je sve češće zaobilazimo, uvjeravajući se da smo učinili dovoljno jer smo barem nešto napravili, lajkali, reagirali ili bili pristojni.

Ali pristojnost nije isto što i briga.

Postali smo generacija koja savršeno zna kako pokazati suosjećanje bez da se stvarno uključi. Generacija roditelja koji djecu uče emocionalnoj pismenosti, ali rijetko imaju luksuz sjesti i slušati bez žurbe. Partnera koji se vole, ali komuniciraju između obaveza, ako stignu. Kolega koji sve razumiju, ali rijetko pitaju ono drugo, važnije pitanje: “Kako si, stvarno?”

Kako smo od razgovora napravili reakciju

Prije dvadeset godina, kad si htio pokazati da ti je stalo, nazvao si. Ako si bio stvarno hrabar, došao si do te osobe saslušati ju licem u lice. Danas pokazujemo brigu tako da ne prekidamo svoj dan. Lajk je savršen za to jer ne traži vrijeme, fokus ni rizik. Nema tišine, nema suza s druge strane s kojima bismo se trebali suočiti, a samim time, nema ni odgovornosti.

To nije slučajno. Platforme su dizajnirane da empatiju pretvore u metriku. U broj i engagement. Što je više reakcija, to je više digitalne podrške. Ali stvarna empatija nikad nije bila skalabilna. Ona je spora, neuredna, troši energiju. I zato se loše uklapa u živote modernih žena koje balansiraju između posla, djece i vlastitog umora. U živote muškaraca koji emocionalnu pismenost tek uče. Ako imaju volje i vremena. U živote poduzetnika koji nemaju luksuz emocionalnog downtimea. Lajk je zapravo tu da nas podsjeti kako izgleda emocionalni kompromis.

Kad svi sve dijele, ali nitko ne sluša

Paradoks našeg vremena je zaista brutalan. Priznajte da ste primijetili kako je u razgovorima koje svakodnevno vodimo i slušamo nikad više priče o mentalnom zdravlju, a nikad manje stvarnog slušanja. Svi govore, svi dijele, svi su iskreni, ali rijetko tko pita “Kako si?” i ostane dovoljno dugo da čuje odgovor.

Roditelji to vide prvi. Djeca su okružena porukama podrške, ali sve manje uče kako izgleda razgovor koji traje dulje od 15 sekundi. Kako se nositi s nečijom tugom bez potrebe da je odmah to poprave i kako biti prisutan bez multitaskinga. U kućama punim notifikacija, tišina postaje neprijatelj. Ali ne smijemo zaboraviti da bez tišine nema dubine.

Empatija bez rizika nije empatija

Prava empatija nosi rizik da kažeš krivu stvar, da se rasplačeš, da čuješ nešto što će te jako uzdrmati. Digitalna empatija, s druge strane, u potpunosti je sterilna, sigurna, bez mirisa, bez teksture, bez težine - kao plastični pribor za jelo. Funkcionalan, ali nikad ne donosi stvarno zadovoljstvo.

No, nečiju dušu ne možeš upoznati preko filtera, kao što ne možeš ni razumjeti nečiju bol bez da sjedneš za stol, bez ekrana između vas, bez mogućnosti da pobjegneš u scrollanje. Odnosi se održavaju svakodnevnim, malim ritualima. Razgovorom uz kavu, pitanjem bez žurbe, pogledom koji kaže “tu sam” i “zaista me zanima kako si”.

Zašto je ovo važno baš sada

Usamljenost više nije rezervirana za starije, povučene ili društveno izolirane. Ona je danas demokratska. Prisutna je u otvorenim uredima, punim vrtićima, pretrpanim rasporedima i savršeno uređenim domovima. Usamljenost se više ne vidi odmah, nego se skriva iza funkcionalnosti.

Ljudi danas nisu usamljeniji zato što nemaju s kim biti, nego zato što su zaboravili kako se ostaje. U svijetu koji nas stalno vuče naprijed, usuđujemo se reći kako je najradikalniji čin zadržati se.

Ali upravo tada kad odaberemo ostati, usamljenost polako gubi tlo pod nogama.

Mali povratak velikim razgovorima

Rješenje nije u brisanju aplikacija ni moraliziranju. Rješenje je u svjesnom otporu. U odluci da ponekad ne lajkaš, nego nazoveš. Da nije problem ako nekome nabaciš seen, ako se kasnije javiš glasovnom porukom, pozivom ili susretom u kojima će se osjetiti tvoja stvarna briga i zainteresiranost. Da djetetu ne kažeš “Bit će sve u redu”, nego “Pričaj mi, kako se osjećaš i što mogu učiniti za tebe”.

Empatija nije osjećaj, nego naš osobni potez koji je često neugodan, ali istovremeno stvaran i moćan. Učinkovit.

Ako želimo stvoriti društvo i djecu koja znaju slušati, partnere koji znaju biti prisutni i zajednice koje nisu samo digitalno glasne, moramo se vratiti osnovama: razgovoru bez filtera, bez emojija, bez publike. Lajk traje sekundu, a razgovor face to face mijenja život.

Dakle, ako osjetite krivnju jer ste samo lajkali, ako ste ikad poželjeli nazvati nekoga, ali ste shvatili da vam se ipak ne da jer nemate vremena, niste jedini. I niste hladni. Možda ste samo dio kulture koja je empatiju učinila dostupnom svima, ali dubinu ostavila po strani.

Pitanje je: Je li nam to dovoljno?

I još važnije, što kao društvo gubimo ako nastavimo tako?

Izvor naslovne fotografije: Pexels