U životu gotovo svakog dječaka kad tad se dogodi da prvi put nauči kako postoje emocije koje je bolje sakriti. Možda padne s bicikla i počne plakati, a netko mu kaže: “Ma nije ništa, ajde, budi muško”. Možda izgubi utakmicu i proguta suze jer suigrači već gledaju. Možda ga prvi put odbije djevojčica koja mu se sviđa. 

I nitko u tom trenutku ne pomisli da se događa nešto veliko. To je samo jedna rečenica. Jedan komentar. Jedan primjer. Jedna mala lekcija o tome kakav bi dječak navodno trebao biti. Ali takve se lekcije ponavljaju godinama.

Nemoj plakati. Nemoj se bojati. Nemoj biti previše nježan. Nemoj dopustiti da djevojka vidi da ti je stalo. Moraš biti jak. Moraš sam. Moraš zaraditi. Moraš zaštititi. Moraš pobijediti. 

A onda taj dječak jednog dana postane muškarac i odjednom od njega očekujemo nešto potpuno drugačije. Očekujemo da zna razgovarati s partnericom, da zna biti prisutan otac, da zna prepoznati vlastite emocije, da zna prihvatiti odbijanje bez ljutnje, da zna podijeliti kućanske poslove, da zna reći "trebam pomoć". Da zna pružiti podršku prijatelju. Da može podnijeti uspjeh žene koju voli bez osjećaja da je zbog toga manje vrijedan.

Dakle, očekujemo emocionalno zrelu osobu od djeteta kojem smo možda desetljećima objašnjavali kako izgleda emocionalnost slabost.

Ali razgovor o odgoju dječaka više ne može stati u staru, pomalo izlizanu rečenicu “treba ga očvrsnuti” jer svijet u kojem naša djeca odrastaju više nije onaj isti svijet u kojem su odrastali njihovi roditelji. Muškarci danas nisu samo hranitelji obitelji, žene nisu samo njegovateljice doma, partnerstva više ne funkcioniraju prema jednoj unaprijed napisanoj skripti, a emocionalna pismenost postaje jedna od najvažnijih vještina odraslog života. O tome se govori i u novoj objavi Grofa Darkule.

Biti nježan nije suprotno od biti muško

Dječak koji plače nije problem koji treba riješiti. Dječak koji se boji nije slab. Dječak koji treba zagrljaj nije "previše osjetljiv". To su djeca. I kao sva djeca, tek trebaju naučiti što se događa u njihovoj glavi i tijelu.

Istraživanja o emocionalnom razvoju djece desetljećima pokazuju koliko je važno da djeca mogu prepoznati, imenovati i regulirati emocije. To nije neka moderna soft filozofija roditeljstva. To je jedna od osnovnih vještina potrebnih za odnose, školu, posao i život.

Dječacima zato ne trebamo govoriti da prestanu biti tužni. Možemo im reći:

• "Vidim da si tužan."
• "Hoćeš li mi reći što se dogodilo?"
• "U redu je da te ovo pogodilo."
• "Tu sam."

To ne stvara slabog muškarca, nego osobu koja zna prepoznati što osjeća. A čovjek koji zna što osjeća, ima puno veću šansu naučiti što s tim osjećajima može napraviti.

Što se dogodi kad dječake naučimo da je ranjivost sramota?

Društvo često od muškaraca očekuje emocionalnu snagu, ali ih istovremeno ne uči emocionalnim alatima potrebnima da tu snagu izgrade.

Od dječaka očekujemo da budu hrabri, ali im ne dopuštamo strah. Očekujemo da budu stabilni, ali ih ne učimo kako se nositi s emocijama. Očekujemo da budu partneri, očevi i prijatelji, ali ih ponekad odgajamo kao da je razgovor o osjećajima nešto što će "sami riješiti". 

To je prilično loš poslovni model. Ne možemo nekoga naučiti da bude emocionalno zreo tako da ga učimo emocionalnoj šutnji.

Kućanski poslovi nisu ženski poslovi

Ovo je lekcija koju dijete ne učimo govorom, nego ponašanjem. Ako mama kuha, pere, pegla, planira liječnika, kupuje poklone, zna kada je roditeljski sastanak i zna da je ponestalo deterdženta, dok tata "pomaže" kada ga se zamoli, dijete vrlo brzo nauči što znači rodna podjela rada. Ne treba mu predavanje.

Zato dječak treba odrastati znajući koristiti perilicu rublja, oprati kupaonicu, skuhati večeru, usisati, pospremiti i brinuti o prostoru u kojem živi. Ne zato da bi jednog dana “pomagao ženi”, nego zato što će jednog dana biti odrasla osoba koja živi u vlastitom domu.

I tu nema puno filozofije. Ako jedeš, znaš oprati tanjur. Ako nosiš odjeću, znaš je oprati. Ako živiš u kući, sudjeluješ u njezinu održavanju. To nije pitanje muškosti, nego pitanje funkcionalnosti.

Plava za dječake, roza za djevojčice? Možemo i bolje od toga

Jedan od najzanimljivijih dijelova odrastanja je koliko rano djeca počinju učiti što je "za njih". Boje, odjeća, igračke, sportovi,  hobiji. Djevojčica dobije kuhinjicu, dječak alat. Djevojčica ide na balet, a dječak na nogomet. Djevojčica se igra s lutkom, a dječak s autićima. 

I naravno, djeca mogu voljeti upravo te stvari. U tome uopće nije problem. Problem nastaje kad im kažemo da tako moraju.

Dječak koji voli ples nije manje dječak. Dječak koji želi nositi ružičastu majicu nije manje dječak. Dječak koji obožava crtati, kuhati, šivati ili izrađivati narukvice, ne treba objašnjenje zašto je to čudno. 

Ako želimo odrasle ljude koji će imati hrabrosti živjeti vlastiti život, možda bismo im trebali dopustiti da ga počnu birati puno prije punoljetnosti.

A što ako njegova partnerica jednog dana zarađuje više?

Ovo je možda jedna od najvažnijih lekcija za noviju generaciju dječaka koja odrasta u potpuno drugačijem svijetu rada.

Muškarac više nije automatski osoba koja mora biti glavni hranitelj obitelji. Žene danas također rade. I ne samo da rade, nego pokreću kompanije, vode timove, postaju direktorice, grade karijere. Neke zarađuju više od svojih partnera. I to nije prijetnja muškarcu. To je samo financijska činjenica.

Vrijednost muškarca nije u njegovom iznosu plaće, baš kao što vrijednost žene nije u njenom izgledu, broju djece ili uspjehu na poslu. Ako dječake učimo da njihova vrijednost ovisi o tome jesu li najjači, najbogatiji i najuspješniji muškarac u prostoriji, jednoga dana će svaki neuspjeh doživjeti kao udarac na vlastiti identitet. Ako ih učimo da je vrijednost šira od zarade, pozicije i statusa, dajemo im nešto puno korisnije: slobodu da budu ljudi.

Jednog dana, kada odrastu, neće nam biti najvažnije jesu li bili najjači dječaci u razredu. Nećemo pamtiti koliko su puta pobijedili, koliko su bili glasni, koliko su se puta pravili da ih ništa ne boli. Pamtit ćemo kakvi su bili prema ženama, prema djeci, prema prijateljima. I kakvi su bili kad nitko nije gledao.

Zato možda najveća pobjeda roditeljstva nije odgojiti sina kojeg će svijet prepoznati kao pravog muškarca. Najveća je pobjeda odgojiti muškarca kojem ne treba tuđa potvrda da bi znao da vrijedi. Dječaci ne trebaju manje emocija, nego više prostora da ih osjećaju. Jer možda će upravo dječaci kojima danas dopustimo da zaplaču, sutra biti muškarci koji će znati kako nekome obrisati suze.

Izvor naslovne fotografije: Pexels