Riječ „ženstvenost” nosi popriličan teret. Društvo je često koristi kao skup pravila: žena bi trebala biti njegovana, nježna, privlačna, emocionalno dostupna, smirena, poželjna, ali nikad previše zahtjevna. Trebala bi biti snažna, ali ne gruba, samostalna, ali ne zastrašujuća, ambiciozna, ali ne toliko da zbog toga netko drugi mora preuzeti dio kućanskih obveza. A ako se pritom uspijeva redovito depilirati, nositi usklađene kombinacije, održavati društveni život i izgledati kao da je sve pod kontrolom, dobiva dodatne bodove.

U toj se verziji ženstvenost pretvara u još jedan neplaćeni posao. Još jedan projekt koji žena mora voditi kako bi dokazala da, unatoč svemu, nije zanemarila sebe.

No ženstvenost nije univerzalna uniforma. Zato nije poanta vratiti se nekoj zamišljenoj verziji sebe koja je uvijek sređena, nasmijana i spremna za izlazak. Poanta je vratiti pristup onome što današnju ženu čini živom.

Kad tijelo postane još jedan zadatak

Tijelo je često prvo mjesto na kojem primijetimo da smo se udaljile od sebe. Ne nužno zato što se promijenilo, nego zato što smo promijenile način na koji ga doživljavamo.

U razdobljima dugotrajnog stresa, tijelo može postati prijevozno sredstvo za glavu koja ne prestaje raditi. Njime hodamo na posao, nosimo vrećice, podižemo dijete, sjedimo na sastancima, treniramo kad uspijemo i pokušavamo izdržati dan. Umjesto da ga osjećamo, samo ga koristimo. A kad se napokon pogledamo u ogledalo, često ne vidimo osobu nego projekt: nekoliko kilograma viška, podočnjake, kosu koju treba srediti, kožu koju treba njegovati, kondiciju koju treba vratiti. 

Treba jesti bolje, trenirati pametnije, spavati osam sati, meditirati, njegovati kožu, piti dovoljno vode, uzimati dodatke prehrani i pronaći barem dvadeset minuta dnevno za sebe. Sve to može biti korisno, ali kad smo već iscrpljene od neprekidnog izvršavanja zadataka, lako je i oporavak pretvoriti u još jedan zadatak koji ne uspijevamo obaviti kako treba. Tu se krije zamka suvremene wellness kulture: čak se i odmor može pretvoriti u disciplinu, a opuštenost u rezultat koji moramo postići.

No, ne moramo se odmah zaljubiti u svoje tijelo. Dovoljno je prestati ga tretirati kao neprijatelja ili nedovršen projekt. Odjenuti nešto u čemu nam je ugodno. Prošetati bez cilja. Pustiti glazbu i osjetiti kako se krećemo. Pojesti nešto fino bez potrebe da to zaslužimo treningom. Tijelo nije samo nešto što treba održavati da bi moglo izdržati još jedan dan. 

Gdje su nestali flert, igra i spontanost?

Jedan od manje vidljivih učinaka dugotrajnog “ženskog preživljavanja” je to što iz života počinju nestajati stvari koje nemaju unaprijed definiranu svrhu. Flert, primjerice. To ne mora značiti prevaru, traženje novog partnera ili želju da se nekome svidimo. Može biti igra, humor, kontakt očima, razmjena duhovitih rečenica, osjećaj da smo prisutne u vlastitoj koži i da nas svijet još može iznenaditi.

Isto vrijedi za spontanost. Za odlazak na koncert usred tjedna, kupnju cvijeća bez povoda, poziv prijateljici samo zato što nam nedostaje ili odluku da subotnje jutro ne provedemo čisteći stan. Kad smo iscrpljene, upravo takve stvari prve otpadaju. Činimo ono što je nužno, a sve ostalo proglašavamo luksuzom. U početku to ima smisla, no s vremenom se može dogoditi da nam život ostane organiziran, a postane emocionalno siromašniji.

To se može preliti i na partnerski odnos. Ako se većinu dana razgovara o logistici, računima, djeci, obvezama i tome tko će što obaviti, nije neobično da odnos počne nalikovati dobro organiziranom kućanstvu s povremenim sastancima. Partneri mogu biti dobri timski igrači, a da se pritom sve rjeđe osjećaju kao ljubavnici. Nije realno očekivati da će se strast spontano pojaviti između dva termina u kalendaru, pogotovo ako je jedna osoba i dalje zadužena za upravljanje cijelim kalendarom. Nije ni pošteno od žene tražiti da bude zavodljiva nakon dana u kojem je bila odgovorna za sve, uključujući emocionalnu klimu u vlastitoj kući. 

Ako želimo više bliskosti, nije dovoljno poručiti joj da se malo opusti. Ponekad je potrebno promijeniti uvjete u kojima živi, podijeliti odgovornost, preuzeti inicijativu, osloboditi vrijeme i prestati očekivati da će se njezina želja pojaviti na zapovijed.

Nevidljiva cijena žene koja sve može

Postoji posebna vrsta društvenog priznanja koja se dodjeljuje ženama koje sve mogu. One su pouzdane, sposobne, organizirane, ne dramatiziraju, uvijek pronađu rješenje. Ako je dijete bolesno, riješit će posao od kuće. Ako se na poslu pojavi kriza, odgodit će vlastite planove. Ako se netko drugi raspada, bit će rame za plakanje. Ako su same umorne, izdržat će još malo. Takve se žene često nazivaju stupovima obitelji, kraljicama multitaskinga ili superženama. 

Zvuči kao kompliment, ali vrijedi se zapitati što time zapravo slavimo.

Slavimo li njihovu sposobnost ili činjenicu da sustav može računati na to da će preuzeti više nego što bi trebale? Slavimo li njihovu snagu ili smo se samo navikli da se ne žale? I zašto je žena koja sve može toliko često ona kojoj nitko ne ponudi da nešto preuzme prije nego što mora zatražiti pomoć?

Iscrpljena žena ne treba još jedan kompliment i priznanje da je nevjerojatna. Ona treba život u kojem ne mora neprestano dokazivati koliko može izdržati. Zato je vrijeme da prestanemo romantizirati ženu koja sve stiže. Da prestanemo njezino odricanje nazivati prirodnim talentom i njezinu iscrpljenost cijenom uspjeha te da se počnemo pitati zašto je njezina sposobnost da sve odradi postala važnija od njezina prava da nešto ne mora.

Život nije samo ono što možemo podnijeti

Ženstvenost se ne vraća kupnjom nove haljine, boljom rutinom njege ili obećanjem da ćemo odsad više vremena posvećivati sebi. Vraća se tek kad prestanemo živjeti kao da je naša glavna vrijednost u tome koliko tuđih potreba možemo zadovoljiti prije nego što se same raspadnemo. Kad odgovornost prestane biti sinonim za samožrtvovanje. Kad partnerstvo postane partnerstvo i u nevidljivim poslovima. Kad odmor ne moramo zaslužiti. Kad naše tijelo ponovno postane mjesto užitka, a ne samo alat za obavljanje zadataka. Kad se usudimo željeti nešto što nema poslovnu, roditeljsku ili praktičnu svrhu.

I možda tad shvatimo da nismo izgubile sebe. Samo smo predugo bile zauzete time da sve ostalo ne propadne.

Ne moramo svaki dan biti zavodljive, dotjerane, vesele ni inspirirane. Ne moramo se vratiti staroj sebi, niti od ženstvenosti napraviti još jedan standard kojemu moramo udovoljiti. Dovoljno je da polako počnemo stvarati život u kojem ima mjesta i za nas, ne samo za sve ono što možemo učiniti, nego i za ono što možemo osjetiti.

Izvor naslovne fotografije: Pexels