Ima jedna mala jezična igra koja nam može puno reći o velikoj društvenoj temi. U situaciji kad muškarac pokrene kompaniju, on je founder. Kad osnuje startup, on je entrepreneur. Kad zaposli 30 ljudi, tada je CEO. Pokrene li obrt, on je poduzetnik.

A sad uzmimo za primjer da žena napravi potpuno istu stvar. S jednom sitnom razlikom. Ukoliko ona istovremeno ima i dijete, odjednom dobije dodatak: mompreneur. Kao da je pokrenula biznis, ali uz njega treba isporučiti i malu fusnotu o tome da je mama.

I tu riječ ne treba odmah baciti u koš za politički nekorektne izraze. Mnoge žene je koriste za sebe, neke je vole, neke su je pretvorile u vlastiti brand, a drugima je potpuno simpatična. Problem nije nužno u samoj riječi.

Problem je u onome što se događa kada riječ mompreneur počne zamjenjivati riječ poduzetnica jer tada se majčinstvo više ne opisuje kao jedna od mnogih životnih činjenica žene, nego kao njezin poslovni identitet.

Što zapravo znači mompreneur i zašto je riječ postala toliko popularna?

Mompreneur je spoj riječi mom i entrepreneur. Dakle majka + poduzetnica. Na prvu zvuči praktično. Jedna riječ i znamo sve. Ona je žena, ima djecu i vodi biznis.

Ali stvar je u tome što jezik rijetko samo opisuje stvarnost. On je i oblikuje. Ako muškarca koji ima djecu i vodi kompaniju ne nazivamo dadpreneur, zašto je majčinstvo toliko često relevantno za poslovni identitet žene? Činjenica da muškarac ima djecu očito ne zahtijeva novu kategoriju poduzetništva. Ne govorimo o fatherpreneurima. Ne postoje posebni članci koji počinju rečenicom: „On je uspješan otac troje djece koji je prošle godine osnovao kompaniju vrijednu milijun eura.” Jednostavno kažemo: founder i idemo dalje.

Akademska istraživanja već godinama proučavaju kako pojam mumpreneur oblikuje sliku žena koje istodobno vode biznis i imaju djecu. Jedno istraživanje pokazalo je da se identitet mumpreneurice u javnom diskursu često gradi kao hibrid majčinstva i poduzetništva, ali pritom može nenamjerno održavati ideju da je „pravo” poduzetništvo i dalje ono koje je tradicionalno povezano s muškarcima. To znači da riječ koja bi trebala slaviti posebnost žene može istodobno napraviti nešto drugo: izdvojiti je iz glavne kategorije poduzetnika. A to je problem vrijedan razgovora.

Zašto mompreneur ponekad zvuči manje ozbiljno od founderice?

Zamislimo sad situaciju u kojoj je Ivana uspješna poduzetnica. Kako ćemo to točno formulirati? Možemo to učiniti uz dvije rečenice. Prva glasi ovako: „Ivana je founderica tehnološke kompanije koja je prošle godine osigurala investiciju od dva milijuna eura.” Druga rečenica glasi ovako: „Ivana je mompreneurica koja je pokrenula biznis dok je bila kod kuće s djecom.”

Obje rečenice mogu opisivati istu ženu, ali ne nose istu energiju. Prva govori o poslovnom modelu, kapitalu, rastu i rezultatima, a druga gotovo automatski povlači zavjesu prema kuhinji. I odjednom zamišljamo laptop na stolu, dijete u krilu, hladnu kavu pokraj tipkovnice i onu simpatičnu, pomalo kaotičnu estetiku „radim dok beba spava”.

A što ako je riječ o kompaniji koja ima 40 zaposlenih? Što ako je upravo zatvorila rundu financiranja? Što ako izvozi na pet tržišta? Što ako joj godišnji promet raste 70 posto? Je li ona onda i dalje mompreneur? Ili je tada jednostavno samo CEO?

Ovdje se krije jedna od najzanimljivijih kontradikcija cijele priče. Mompreneur može biti oslobađajući pojam jer ženama daje vidljivost i priznaje činjenicu da pokušavaju spojiti dvije zahtjevne životne uloge, ali istodobno može biti i ograničavajući.

Istraživanje koje je analiziralo medijske prikaze mumpreneurica u više zemalja pokazalo je upravo taj paradoks. Žene su kroz taj pojam često prikazivane kao posebna vrsta poduzetnica čiji je biznis usko povezan s majčinstvom, obitelji i fleksibilnošću, a njihova se poslovna aktivnost ponekad implicitno razlikuje od „pravog” poduzetništva.

Dakle, ova riječ ih istodobno vidi i smanjuje, a to je prilično moćna stvar za jednu malu riječ.

Mompreneur često nosi i jednu drugu poruku: ona mora dokazati da može imati sve

Postoji još jedan, puno suptilniji problem. Mompreneur se često prodaje kao ideal. Žena ima djecu, ima biznis, radi od kuće, ima slobodu, pije latte, organizira život, radi dok djeca spavaju, stiže na trening i još izgleda kao da je upravo izašla iz clean-girl kampanje.

Sve je divno, sve je moguće, samo treba biti dovoljno organizirana. To je vrlo lijepa Instagram priča, ali i vrlo naporan životni model jer ispod nje često ostaje ista stara poruka: dobra žena može sve.

Dobra mama je prisutna. Dobra poduzetnica raste. Dobra partnerica drži kuću. Dobra žena izgleda dobro. Dobra prijateljica odgovara na poruke. Dobra kći zove roditelje. Dobra profesionalka ne kasni s rokovima. I ako sve to uspijevaš, čestitamo, postala si mompreneur. 

Ali možda bismo mogli biti i malo manje impresionirani time što žena uspijeva nositi šest života na leđima, a malo više zainteresirani za pitanje zašto joj je uopće potrebno šest života da bi se smatrala uspješnom?

Žene ne trebaju više samopouzdanja, nego da ih pitaju ista pitanja kao muškarce

Jedna od velikih studija o startup financiranju, koju je proveo tim povezan s Harvard Business School, pokazala je da se muškim i ženskim poduzetnicima u investicijskom kontekstu mogu postavljati različita pitanja.

Muškarce se češće pita o potencijalu rasta i mogućnostima, dok se žene o rizicima i tome kako će ih spriječiti. To nije mala razlika u formulaciji jer jedno pitanje implicitno kreće od pretpostavke: „Kako ćeš pobijediti?”, a drugo od: „Kako ćeš spriječiti gubitak ili poraz?”

O takvim obrascima i dalje se raspravlja u istraživanjima ženskog poduzetništva i pristupa kapitalu, upravo zato što način na koji procjenjujemo poduzetnike može utjecati na to kome ćemo dati priliku za rast. I tu se mompreneur ponovno pojavljuje kao zanimljiv jezični simptom. 

Ako ženu prvo vidimo kao majku, možemo početi postavljati drugačija pitanja poput: 

• Može li ona?
• Hoće li imati vremena?
• Kako to usklađuje?
• Tko joj čuva djecu?
• Je li biznis dovoljno ozbiljan?

A muškarca pitamo: 

• Koliki je potencijal rasta?

Treba istaknuti da to ne znači da svaki investitor tako razmišlja. Ne znači ni da je svaka razlika posljedica diskriminacije. Ali znači da vrijedi pogledati koja pitanja postavljamo prije nego što uopće odlučimo što je važno.

Možda je najpošteniji zaključak puno manje dramatičan od „ukinimo riječ”. Neka mompreneur postoji. Ako se žena tako želi nazivati, super. Ako joj pomaže pronaći zajednicu drugih žena koje prolaze kroz slične stvari, još bolje. Ako joj je majčinstvo važan dio poslovne priče, neka bude.

Ali mompreneur nikada ne bi trebao biti umanjena verzija riječi entrepreneur jer žena može biti mama koja ima biznis. Može biti poduzetnica koja ima djecu. Može biti founderica, CEO, freelancer, može poslovati iz vlastite kuhinje, može imati dijete od šest mjeseci ili troje tinejdžera. Sve su to različiti poslovni modeli, ali nijedan od njih ne postaje manje ozbiljan zato što ga vodi majka.

Izvor naslovne fotografije: Pexels